Moje Timberlenke su prošle.... pa sve što i ja. Kako u zadnjih 20+ godina koristim više pari Timberlenki uporedo, u skladu s količinom vremena i patine na njima, tako me i one prate prvo kroz grad pa potom kroz šume i planine - obvezno na ljetnom speleološkom logoru na Velebitu - Crnopcu, potom kroz špilje i napuštene vojne tunele od kojih je uistinu fascinantan splet ogromnih tunela za sklanjanje i skrivanje više eskadrila aviona, na bivšem vojnom aerodromu Željava.

Naslušao sam se s njima koncerata, prošao zagrebačkih magla, kiša i snjegova, i ne samo zagrebačkih...

Moje Timberlenke ne poznaju godišnja doba. Nosim ih jednako i po zimi i ljetnim žegama. Pa i na jedrenje. Valja i na kopno s broda sići, po svježi ružmarin i ine začine. Zagazi se tu i u plićak. Uuups, koža i more - no good, zgrozili bi se skeptici. Timberlankama to ne smeta - barem ne mojima. A ni meni. Nakon šetnje po kamenjarima, već pri povratku na jedrilicu su suhe, a ako i nisu, tikova paluba i sunce to učas srede. Priznajem, nije neki prizor za slučajnog prolaznika nemali tip samo u kupaćim, s vrećicom i nožem u ruci i žutim čizmama na nogama. Čovjek bi si mogao svašta pomisliti. No mojim Timberlankama to ne smeta, a ni meni.

Mnogo bi bilo priča, mjesta, ljudi, povijesnih događanja i onih malo manje povijesnih koje smo zajedno prošli u tih 20+ godina ....

Moje Timberlenke ne skončavaju u kanti za smeće. Kada vidim da im je dosta avantura moje Timberlenke idu u polupenziju. Tada mi povremeno pomažu kada farbam, ili mijenjam ulje na autu, ili kod frendova sadim paradajz i grincajg.

Moje Timberlenke nemaju ništa protiv da se pokažu svekolikom puku u izlogu. No, kada ovaj projekt završi, mogu li se vratiti kući?

Mislim da bi to moje Timberlenke učinilo sretnima, a i mene.

Vaši

Hrvoje Grgić i Moje Timberlenke